BJELILA GOŠIĆI RADOVIĆI KRAŠIĆI  BOKA KOTORSKA  MONTENEGRO


 

BOKELJI
Bokeljima su uglavnom smatraju stanovnici Boke Kotorske (gradovi Kotor, Tivat, Risan i Herceg Novi) koja se nalazi u jugozapadnom delu Crne Gore. Većina ih je pravoslavne veroispovesti,  ali postoji i jedan broj katolika. U nacionalnom smislu se izjašnjavaju kao Crnogorci, Srbi i Hrvati.
Interesantno je da svi, bez obzira na nacionalno opredeljenje, imaju istu narodnu nošnju koja je slična  crnogorskoj i dalmatinskoj i svi, bez obzira na religijsko opredeljenje, slave Slavu, karakterističan srpski običaj.

BOKA KOTORSKA
BOKA KOTORSKA je najveći zaliv Jadranskog mora (87.334 km˛). Duboko je zašla pod litice Lovćena i Orjena kao da ih je razmakla snagom vode. Počinje Hercegnovskim zalivom, koji se sužava Kumborski tjesnac, njime prijelazi u Tivatski zaliv, pa kroz Verige ulazi u Risanski i Kotorski zaliv. Sva je optočena mjestima – Njivice, Igalo, Herceg Novi, Savina, Meljine, Zelenika, Kumbor, Đenovići, Baošić, Bijela, Kamenari, Morinj, Risan, Perast, Ljuta, Kotor, Prčanj, Tivat, Krtole, Krašići, Radovići, Rose a između njih je još desetak malih naselja.

Boku kotorsku su proslavili hrabri pomorci, vješti majstori, graditelji, mnogi istaknuti umni ljudi. Ima slavnu istoriju – od grčkih kolonija, preko Ilira, Rima, Vizantije, srpske i bosanske srednjovijekovne države, do Turaka, Mlečana, Rusa, Napoleona i Austrije. Svi su imali ambicije da njome gospodare. Pomorstvo je bila osnova života i dalo je pečat velikom kulturnom naslijeđu. U XVII i XVIII veku Boka je imala preko 300 brodova duge plovidbe i do 300 manjih, koji su godišnje zarađivali 200.000 mletačkih zlatnika. Peraštani su u XVI veku imali pomorsku školu (Nautika) na glasu, a u njoj su školovali mornare i za ruskog cara Petra Velikog.

POZNATI BOKELJI
VISARION LJUBIŠA - arhimandrit cetinjskog manastira i episkop Zahumsko-raške eparhije.
Rođen
14. januara 1823. godine u Sv. Stefanu kod Budve – umro 14. aprila 1884 g. Arhimandrit Cetinjskog manastira i episkop Zahumsko-raške eparhije.
Kako je u ratu od
1876. do 1878. godine Crna Gora bila pobjednik, odnosno, iz njega je izašla teritorijalno proširena, sa jednim dijelom starog Zahumlja i stare Raške, to je 1878. godine osnovana Zahumsko-raška eparhija. Za episkopa ove eparhije imenovan je arhimandrit Cetinjskog manastira Visarion Ljubiša, a njeno sjedište bilo je u manastiru Ostrogu. Episkop Visarion posvećen je u Cetinju 8. septembra 1878. godine uz činodejstvo mitropolita Ilariona, i bokokotorskog episkopa Gerasima Petranovića. Bio je i učitelj u manastiru Praskvici, Reževićima, Savini, a potom učitelj u Perastu.
Izdao je naredbu parohijskom svešteniku da se niko ne smije vjenčati prije nego što se tri puta učine u crkvi oglasi o namjeravanom
braku. Ovom naredbom spriječeno je stupanje u brak rođaka i kumova, a i da se mladi parovi vjenčaju bez blagoslova roditelja jer su momci često odvodili djevojke sa skupova i pazara. Visarion Ljubiša umro je 14. aprila 1884. godine, i sahranjen je pred Vlaškom crkvom u Cetinju. Za vrijeme arhijerejske službe Ilariona Roganovića i Visariona Ljubiše, desili su se u Crnoj Gori krupni događaji. Crna Gora je zajedno sa Srbijom vodila oslobodilački rat od 1876. do 1878. godine. Iz toga rata je izašla kao pobjednik.

DIONISIJE MIKOVIĆ - sveštenik, publicista, književnik, etnograf i nacionalni radnik.
Dimitrije Đ. Miković, u kaluđerstvu Dionisije, rodio se u Paštrovićima, na Čelobrdu , 1861. godine od oca Đura i majke Stane, rođ. Kažanegre. U ranom detinjstvu teško se razboleo i posle čudesnog ozdravljenja u manastiru Praskvici, roditelji ga, prema zaveštanju, u petoj godini života predaju manastiru da izučava bogoslovske nauke. Posle dvanaest godina učenja, pred episkopom Gerasimom Petranovićem položio je sve ispite sa najvišom ocenom. Sa osamnaest godina se zakaluđerio i parohovao u manastirima Praskvici, Gradištu i Duljevu. Po sopstvenoj želji otišao je y manastir Banju, gde je radio na vaspitanju i obrazovanju mladih kaluđera. Zbog njegovih zasluga, episkop Gerasim ga je proizveo za igumana, 6. decembra 1891. godine u katedralnoj crkvi Sv. Nikole u Kotoru.
Dionisije Miković se književnim prilozima prvi put javio 1881. godine u „Slovincu", a potom je postao saradnik najznačajnijih onovremenih književnih časopisa: „Javora", „Glasa istine", „Glasa Crnogorca", „Srpskog lista", „Luče", „Prosvjete", „Bosansko-hercegovačkog istočnika", „Dubrovnika" i „Bosanske vile".
Duboko rodoljublje i patriotizam iguman Dionisije je iskazao kroz književni i publicistički rad. Autor njegovog životopisa u „Bosanskoj vili" Bogdan R. Milanović, zabeležio je i sledeće: „Cio njegov život i nije ništa drugo, do li samo dvorba i ugodba visokijem idealima: Srpstvu i pravoslavlju". U ličnosti igumana Dionisija Mikovića njegovi savremenici najčešće su isticali čestitost, skromnost i samopregoran, naporan rad koji mu je slabio krhko zdravlje.
„Silan dug dugujem rodu i crkvi, pa valja da doprinesem i ja bar kamičak, na onaj oltar jedinstva srpskog, osnovani u svakom plemenitom i rodoljubnom srpskom srcu; i da po dužnosti poslužim svojim skromnim silama Bogu i narodu!" - odgovarao je iguman Dionisije prijateljima, zabrinutim za njegovo zdravlje.
Zbog svog nacionalnog rada bio je proganjan i zatvaran. Po izbijanju Prvog svetskog rata Dionisije Miković je 1914. godine bio osuđen u Kotoru na pet godina zatvora (zbog bolesti zatvor je zamenjen kućnim pritvorom). Miković je po izbijanju Drugog svetskog rata doživeo progon od italijanskih okupatora. Godine 1941. bio je primoran da napusti Risan i manastir Banju u kojem je proveo više od pola veka. Umro je 1942 godine.
Objavljujući njegov životopis na naslovnoj strani „Bosanske vile’’, Nikola T. Kašiković ga je uvrstio u znamenite Srbe i upisao njegovo ime u „Vilin’’ pomenik, potomcima za nezaborav.

Sv. STEVAN ŠTILJANOVIĆ - poslednji knez paštrovski, dobrotvor i srpski svetitelj
Svoje poreklo vodi iz Primorja, iz Paštrovića. Sve imanje je ostavio narodu svojem i otišao u Srem 1498. godine zbog sukoba sa Mlečanima. U Sremu stolovao je u gradu Moroviću. Narodna tradicija prikazuje despota Stefana Štiljanovića kao najuzornijeg hrišćanskog vladara i za njega vezuje mnogobrojna plemenita dela, kao i junačku borbu protiv Turaka. Prilikom borbe za ugarski presto između kralja Ferdinanda i vojvode Jovana Zapolje našao se na strani Ferdinandovoj. Od Ferdinanda je bio dobio imanja u virovitičkoj županiji, kao i grad Valpovo gde je vladao. Smatra se da je umro, najvjerovatnije, oko 1543. godine. Sahranjen je u manastiru Šišatovcu u Sremu, a od SPC uvršten je u red svetitelja. U jesen, 17. oktobra svake godine se pominje i slavi njegovo ime. Njegove sv. mošti nalaze se u Sabornoj crkvi u Beogradu.
U manastiru Šišaštovac je postojao je kult sv. Stefana Štiljanovića. U Panagiriku manastira Šišatovac iz 1545. godine postoji jedan kratak zapis koji kaže: "Ova sveta i božanstvena knjiga koja se zove Panagirik, manastira Šišatovca hrama Rođenja Presvete Bogorodice, gde netljene mošti počivaju svetog i pravednog i divnog Stafana Štiljanovića, srpskog despota".

RADE ANDROVIĆ
- legendarni paštrovski junak iz druge polovine XVIII. vijeka
Rade Andrović je legendarni paštrovski junak iz druge polovine XVIII. vijeka. U ljeto 1785. godine, paša skadarski Mahmud Bušatlija pobjedonosno je prolazio kroz Paštroviće poslije pohoda na Crnu Goru. Pop Rade Andrović se osmjelio da ga ubije u njegovom šatoru u Kastellastvi jer je iznevjerio riječ da pohare neće biti u Paštrovićima. Njegova puška ne kresnu i Turci ga posjekoše. Stjepan Mitrov Ljubiša ga je s istinom prozvao novim Obilićem.
Ne znate vi, Mirčeta, što je vjera i mir kaoda ste, osim krsta, Turci. Ne sjećate se da smo tobož zaludnja braća, no biste voljeli paliti na mene, no na odžu. Vi slušate nagovore poturice, koji vas za perčin drži i podbada da se pjanite brackom krvlju. A tako mi četvero jevanđelja, da mi nije s toga, što smo zalud braća Srbi, i što nam se pod brkom smiju Turci i Latini, ne bih se s vama nikad umirio dok mi ne bi pronikle zovke na prijekladu.

ANDRIJA ZMAJEVIĆ - književnik, barsko-dukljanski nadbiskup i primas kraljevstva Srbije
Andrija Zmajević je rodjen 1628. godine, a umro je 1694. godine, književnik,nadbiskup barski i primas Srbije. Tek u XVII veku, u doba baroka, u Boki i na južnom primorju, uporedo s latinskim i italijanskim, počinje da se u književnosti neguje i narodni jezik, koji sami pisci, idući za tradicijom odomaćenom u mletačkoj Dalmaciji i Dubrovniku, nazivaju „slovinskim" jezikom. Na narodnom se piše ponajviše poezija, a prozna dela samo izuzetno. Pored Kotora, javili su se i novi književni centri, Perast, Dobrota, Prčanj, Budva. Najveća književna aktivnost razvila se u Perastu.
I u ovom periodu imamo sličnu pojavu kao i ranije, da se u književnosti ističu pojedine porodice, što je naročito primetno u Perastu koji je u ovom stoleću imao sličnu ulogu kao Kotor u prethodnom. Najznačajnija peraštanska književna porodica su Zmajevići, a osim njih, treba spomenuti još Martinoviće, Baloviće, Mazareviće, Buroviće. Fenomen porodične književnosti biće karakterističan i za podlovćensku Crnu Goru u XVIII, XIX i ranom XX veku kada je dinastija Petrović Njegoš vladala ne samo u državi nego i u književnosti.
Među peraštanskim i bokeljskim piscima XVII veka najvažniji je arhiepiskop barski i „primas Srbije" Andrija Zmajević (1628-1694). On je saopštio da je porodica Zmajevići poreklom s Njeguša (kao i Paskovići), a dolazak svojih predaka u Boku povezivao je s odlaskom poslednjih Crnojevića iz Crne Gore. U svom radu ispoljio je višestruko interesovanje prema istoriji, kulturi i narodu „kraljevstva Srbije".
U duhu tadašnje unijatske katoličke propagande održavao je prijateljske veze sa najistaknutijim srpskim prvacima svog doba, s hercegovačkim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Sveti Vasilije Ostroški) i s patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. Za poslednjeg je pisao da je „po starini zemljak naš, drag prijatelj". Naučio je crkvenoslovenski jezik i ćirilicu i tim pismom, o kojem je primetio da se njime „služi čitava naša nacija", i sam je pisao.
Svoje glavno delo Ljetopis crkovni pisao je na „slovinskom" jeziku ćirilicom i latinicom. Ćirilična verzija data je s uporednim latinskim prevodom. Njen puni naslov glasi: Ljetopisa crkovnoga staroga i novoga zakona sveta i kreposna država slovinsko-latinska. Ta verska, crkvena hronika o događajima od stvaranja sveta do piščevog vremena nastala na osnovu slovenske istorije Mavra Orbina i drugih istoričara, „podvrgnuta je osnovnoj ideji da se u jedinstvu pod okriljem Rima obezbijedi da Sloveni odigraju onu ulogu koja im po veličini i prostranstvu i pripada" (Radoslav Rotković).
Kad veliča prošlost slovenskog naroda, najviše prostora posvećuje i pokazuje najviše rodoljubivog osećanja prema istoriji „kraljevstva Srbije" u kojem je video svoju državu a u sebi njenog najvišeg verskog poglavara („koga se i mi nedostojni Načalnik po običaju Svete Rimske Crkve nahodimo"). Kao pisac i nacionalni ideolog razvio se u neposrednim dodirima s dubrovačkom književnošću, a poseban uticaj imali su na njega ideolozi baroknog slovenstva, istoričar Mavro Orbin i pesnik Dživo Gundulić. Slavna prošlost Dubrovnika, posebno veličina njegove književnosti, našli su izraza u njegovoj najznačajnijoj pesmi Slovinska Dubrava, ispevanoj pod nesporednim utiskom velikog zemljotresa koji je razorio taj grad.

IVI VIZIN - poznati pomorac iz Prčanja, prvi južni Sloven koji je oplovio svijet
Čitava Boka Kotorska je prepuna priča o slavnim pomorcima, kapetanima i velikim pomorskim poduhvatima. Svako mjesto u Boki, pa i ono najmanje, iza starih kamenih zidina primorskih kuća, čuva nevjerovatnu pomorsku tradiciju. Jedan od bokeljskih pomoraca koji su doživjeli najveću slavu je svakako kapetan Ivo Vizin (1806 -1868) iz Prčnja, prvi Južni Sloven koji je oplovio svijet. Podvig kapetana Vizina se uvrstava u najveće pomorske poduhvate vremena u kojem je živio. Jedrenjak blistajućeg imena „Splendido“ trideset metara dug, sa 311 tona nosivosti, jedanaest članova posade na svom putovanju oko svijeta prešao je ukupno 100 hiljada milja preplovivši mnoga svijetska mora i okeane...
Odiseja počinje u Antwerpenu 1852. godine. Sve je ličilo na samo još jedno trgovačko putovanje i svakako kapetan, kao ni posada, nijesu mogli naslutiti da će oploviti cijelu zemaljsku kuglu. Nakon Antwerpena, naredna luka je bila Valparaiso u Čileu i onda preko San Franciska i Honolulua 1853. godine „Splendido“ sa svom malom, ali izuzetno hrabrom i sposobnom posadom stiže na Daleki Istok. Dalekoistočnim morima kapetan Vizin pronalazi mnoge poslove za sebe, svoj brod i posadu tako da u tom djelu svijeta ostaju čitavih šest godina ploveći kineskim morem i tihim okeanom. Na put prema kući Vizin i njegova posada kreću iz Singapura i1859. godine se vraćaju u Evropu pristajući u englesku luku Plyputh. Nakoliko mjeseci kasnije „Splendido“ stiže u Trst gdje biva dočekan na zaista veličanstvan način, kako i dolikuje takvim velikanima. Kapetan Ivo Vizin umro je 1868 godine u svom rodnom Prčnju.